Video: WHEN THINGS GO WRONG: WELCOME TO THE DISASTROUS SIDE OF AQUASCAPING (Studeni 2024)
Prošlog je tjedna u Teksasu policija uhitila srednjoškolca, brucoša po imenu Ahmed Mohamed, jer je u školu donio domaći sat. Incident je pokrenuo raspravu o rasizmu i islamofobiji (i pojavile su se neizbježne teorije zavjere), što je nagnalo poruke podrške od predsjednika Obame, Marka Zuckerberga i drugih, a da ne spominjemo riznicu proizvoda iz Microsofta.
Mohamedov sat izgledao je kao bomba. Barem je tako izgledalo kako mislimo da izgledaju bombe, zahvaljujući televiziji i filmovima, i to je problem. Odvijte bilo koji sat i svi izgledaju poput bombi; hrpa žica i zaslon koji bi lako mogao biti timer.
Percepcija nasuprot stvarnosti
Stvar je u tome da stvarne bombe mogu izgledati bilo što, a dijelove koji ih čine bombama teško je prepoznati. Da, bomba može biti žica u aktovci, ali to nije dio koji eksplodira. Gorivo za eksploziju opasan je dio bombe, a ti dijelovi očito nisu bili u Mohamedovom satu olovke. Bomba bi mogla biti jednako jednostavna i užasna poput ruksaka s modificiranim štednjakom u sebi. Ne ispada, ne liči na ono što vidite na televiziji i pravi strašnu štetu. Potrebni su nam službenici za provođenje zakona koji mogu prepoznati znakove stvarnih bombi, a to znači i više od sata s uklonjenim kućištem i otkrivenim žicama.
Mohamedov je projekt bio domaći sat, a upravo je takav projekt trebao svim srcem poticati sve studente koji žele učiti o inženjerstvu. Stav da će takav projekt dovesti do uhićenja umjesto dodatnog kredita spriječit će djecu da ne žele upadati u elektroniku.
Podrumski tehnik
Otac me naučio puno o elektronici kad sam bio mlad. Koliko se sjećam, u podrumu je izgradio sklopove za svoj vlakovni set. Oni su jednostavni sklopovi, ručno spojeni na perforiranim pločama i lagano držani u crnim i metalnim kutijama s prekidačima i LED lampicama koji strše u njih. Ako je Mohamedov projekt izgledao kao bomba, onda podrum moga oca izgleda kao jazbina glavnog terorista.
Otac mi je pokazao kako lemim te neslavne dijelove. Pokazao mi je kako se izvori napajanja povezuju s krugovima, razlika između izmjenične i istosmjerne struje, potreba za otporom u krugu da spriječite kratke spojeve i kako možete uzeti nekoliko čudnih malih pilula na žicama i pretvoriti ih u svjetiljku ili odbrojavač vremena ili upravljač vlaka. I ti su uređaji, iako funkcionalni, svi bili domaći i ružni u usporedbi s onim što možete kupiti u trgovinama. Imali su gole žice, s prekidačima i svjetiljkama na koje su uhvaćene ruke i dijelovi zalijepljeni na mjesto pomoću olovke umjesto sitnih, čistih kvadrata SMB-a postavljenih strojevima. Izgledali su poput bombi koliko je to činio Mohamedov sat.
Elektroniku učite radeći s elektronikom, a ono započinje previjanjem. To znači graditi satove od setova. To znači razdvojiti stvari da biste vidjeli kako djeluju i na kraju ih ponovno sastavili na nov način. I usput, kao dijete sam razdvojio mnoge stvari i nije bio približno toliko uspješan kao Mohamed u tome da ih natjera da ostanu funkcionalni.
Čak i ako je upravo izvadio budilnik iz kućišta i stavio ga u drugo kućište (špekulativna tvrdnja koja zapravo ne utječe na opravdanje ili moral njegovog postupanja), to je učenje radom. I, iskreno, ako znate dovoljno o elektronici da uskraćujete srednjoškolce zbog navodnog ponovnog isključivanja budilice (ovdje ga zovemo "modding"), trebali biste znati dovoljno da pogledate kutiju žica i svjetla sa bez eksplozivnog goriva i shvatite koliko je glupo pretpostaviti da je riječ o bombi ili čak kako bi trebala izgledati kao bomba.
Ako bezobrazno reagiramo na svaki domaći uređaj za koji nam kažu da izgleda zastrašujuće, bez da se trudimo shvatiti i biti u stanju prepoznati stvari koje su zapravo opasne, koliko će se djece previše plašiti? Koliko će se njih bojati podići lemljenje i naučiti kako napraviti briljantne stvari? Koliko će se budućih inženjera i tvorca obuzdati strah od same odmazde temeljene na strahu?
Beskorisni strah
Moramo biti budni na stvarne prijetnje, a ne na stvari koje nalikuju prijetnji neobrazovanom oku. Što više pretjeramo u vezi s žicama u kutiji, manje pažnje posvećujemo stvarnim bombama, koje općenito ne trepere, zvuče ili ne nalikuju topovskoj kugli s osiguračem koji izlazi iz nje. Reagiranje žurbe, sumnje i neznanja na nešto što se čini zloslutnim ne čini nas sigurnijima. Boli nas što zadržavamo one koji bi mogli imati svijetlu budućnost u inženjeringu i poboljšati naš život jednog dana.
Ako postoji osnovana sumnja u bombu, evakuacija zgrade i poziv nadležnim vlastima da se identificiraju i bave prijetnjom mnogo je razumniji odgovor od hapšenja djeteta i ispitivanja bez roditelja. Reakcija na Mohamedov sat činila se manje odzivom na percipiranu bombu i više kao odgovorom na pretpostavljenog proizvođača bombe. To baš i ne potiče novu generaciju da istražuje i stvara.